U OČEKIVANJU POVRATKA ARSENA LUPINA – ANARHIJA KAO SPAS OD SAVREMENE DEMOKRATIJE

“Arsene Lupin, dakako, nije stvaran lik. Njegov je literarni »otac« Maurice Leblanc, francuski pisac koji se proslavio upravo pisavši o jednome od najčuvenijih književnih lopova svih vremena. Maurice Leblanc rodio se 1864. godine u Rouenu. Iako je bio dobar student, napustio je studij prava da bi otputovao u Pariz i posvetio se pisanju. Ispočetka je njegov književnički život bio prilično neisplativ, no od trenutka kada se u njegovoj glavi rodio lik uglađenog lopova i zavodnika Lupina, Leblanc je, u svojim četrdesetima, postao svjetski poznat.”

Ovako je napisala Dženeta Čokić 2005. godine u Vijesnikovom TV dodatku, najavljujući TV seriju “Povratak Arsena Lupina”. I svi drugi komentari koje možete naći na ovu temu imaju isti sadržaj u kome je naglašeno da je Arsen Lupin izmišljena ličnost.
S njene tačke gledišta, nije pogrešila, jer nas je komunistički režim naučio da je to tako. Napredni “demokratski” sistem se potrudio da tu tezu i održi jer, ko je lud da potvrdi da je Arsen Lupin književni lik nastao po uzoru na stvarnu ličnost…?
A, jeste!
Malo ljudi zna da iza lika Arsena Lupina stoji Alexandre, poznatiji kao Marius Jacob i da se on nije “rodio” u glavi Morisa Leblanka, nego je pisac životu poznatog anarhiste dodao romantične detalje i tako sebi ( već u poznim godinama) obezbedio svetsku književnu slavu.
Jedan od bitnijih razloga što se uporno sakriva ova činjenica je strah da će ljudi reagovati tako što će ponoviti istoriju i pristupiti anarhiji da bi se rešili okova savremene demokratije. Krečući se tom logikom, jasno je zašto se sakriva tako bezazlen detalj kao što je podloga jednog književnog lika.
No, ko je bio Jakob?
Rođen je u Marselju (1879-1954) u sasvim prosečnoj radničkoj porodici. Bio je francuski anarhista, pametan lopov sa izrazito oštrim smislom za humor. Njegova velikodušnosti prema svojim žrtvama, gospodsko ponašanje i kodeksi koje je nametnuo, obezbedile su mu privrženost radničkog sloja Francuske.
Već sa dvanaest godina, prijavio se kao mornarski šegrt za putovanje koje će ga odvesti u Sidnej, gdje je dezertirao iz posade.
Svoja putovanja je kasnije opisao: „Video sam svet, a nisam video ništa lepo“.
Nakon kratke epizode piratstva, koje je odbacio kao previše okrutno, vratio se u Marselj 1897. godine i odustao od mornarskog života kada je dobio groznicu, koja ga je mučila ostatak života
Postao je redovan posetilac anarhističkih skupova, a na jednom od njih je upoznao svoju buduću suprugu, Rose.
Brojni militantni anarhisti su u to doba bili zatvoreni ili pred giljotinom, a Jakob je uhvaćen s eksplozivom i bio osuđen na šest meseci zatvora.
Posle tog iskustva, više se nije bio u stanju integrisati u društvo, što je odredilo njegov budući put.
Od tada, sebe smatra pacifističkim ilegalistom.
U aprilu 1900 nalazi utočište u mestu Sète i osniva grupu lopova koju naziva „Noćni radnici“.
Postavlja nekoliko pravila koja se moraju poštivati.
1) Niko ne sme ubijati, sem ako brani svoj život i slobodu.
2) Krade se isključivo od socijalnih parazita: bogataša, sudija, vojnika i sveštenika.
3) Struke koje su socijalno korisne su pošteđene: arhitekte, doktori, umetnici i sl.
4) Sirotinja se ne dira.
5) Deseti deo ukradenog novca se ulaže u razvoj anarhije.

Jakob je toliko uvežbao lopovsku veštinu da je budućim generacijama lopova ostavio u amanet nove sisteme krađa, otvaranja sefova i komplikovanih brava i obijanja stanova, a između 1900 i 1901. godine, njegova grupa je opljačkala više od 150 bogataša u Parizu. Tačan broj krađa u regiji i inostranstvu nikada nije bio potvrđen.
Tačno tri godine posle, u aprilu 1903. Jakob je ubio policajca, nakon čega je uhapšen sa još dvojicom pomagača.
Nakon dve godine mu je održano suđenje na kome je izbegao giljotinu, ali je osuđen na 35 godina robije, od kojih je „odležao“ pune 24 godine.
Ono što je značajno u priči o Jakobu je samo suđenje, koje ga je posle načinilo besmrtnim anarhistom.
U uvodnoj reči svoje odbrane, on se obratio sudu s rečima:
„Jedan deo naroda živi u hladnoći, u gladi, u nezamislivom bolu. Želeo sam ih osvetiti.“
Za vreme boravka u francuskim zatvorima, imao je čak 17 neuspešnih pokušaja begova, od kojih je većinu organizovala njegova majka Marie, nakon čega su ga transportovali u Francusku Gvajanu na odsluženje kazne.
Na slobodu je pušten 1927. godine, nakon čega je postao trgovac. Njegova supruga je umrla za vreme njegovog boravka u zatvoru, tako da se po izlasku iz zatvora oženio po drugi put.
Poznanstvo s Louis Lecoin-om, direktorom novina „Libertaire“ ga je vratilo na javnu scenu Francuske sa koje je propagirao anarhiju.
Neobičan život je tako i završio.
Jakob je pozvao sve prijatelje na zabavu.
Pre toga je ubio svog voljenog psa, Negra, a onda se i sam predozirao heroinom.
Za prijatelje je ostavio poruku:
” Moj život je bio pun avantura i nesrećnih događaja. Veoma sam zadovoljan svojom sudbinom. Dakle, želim otići bez očaja, sa osmehom i mirom u vašem srcu. Ja sam živeo. Sada mogu umreti.
P.S. Ostavio sam vam dva galona ružičastog vina. Nazdravite za vaše zdravlje!”
Umro je u 75. godini života.
Ono što je ostalo iza njega zabeleženo je izjava na sudu 8 mart 1905.godine.
Pošto je reč o nekoliko strana, ja ću da citiram samo dve rečenice:
Ne dozvoljavam nikom da mi sudi, ne tražim oprost, ni toleranciju…
…Život ne treba da se prosi, život treba da se živi…”


Ako uobzirimo koliko naša država ima parazita po Jakobovim ( ili bilo čijim) merilima, možemo se samo nadati da će neko izmisliti balkanskog Arsenija Lupina da nas anarhijom spasi od čari savremene demokratije.

Comments

Anonymous said…
Хвала за занимљиве информације

Popular Posts