DVA SEPETA KULTURE: U robovlasništvu banjalučkih drkadžija (+18)
Danas govorim o pravima radnika, omiljenoj temi lokalnih ( ali i svih
drugih) političara. Recimo, Svetlana Cenić, naš uvaženi ekonomista i bivši
ministar finansija RS drži divne govore na temu prava radnika. Dere po
sindikatu, zahteva ravnotežnu cenu rada i svaka joj je zlatna. Lepe priče, da
se rasplačeš od sreće. Gospođa je bila ministar, imala je svojih pet minuta,
zašto napredne ideje nisu sprovedene u delo? Zar verujete da su priče te koje
će nas spasiti?
No, dalja rasprava na ovu temu zalazi u sferu
političkih igranki, a da ne bih bila pogrešno shvaćena, moram objasniti da sam
totalni ignorant po pitanju stranačke politike i jako se borim da takva i
ostanem. Igranke me ne zanimaju, zanimaju me ljudi.
Sasvim obični ljudi, ne budžetski korisnici, nego
radnici. Oni, koji ustaju u pet, vraćaju se s posla u pet i opet nemaju hleba
da jedu. Crnče po cele dane u tom bednom broju fabrika, na mašinama, građevini,
u rudnicima... Oni što jedino imaju kičmu, a i bez nje ubrzano ostaju.
Da se ne bih pretvorila u alapače koje svakodnevno
prazno kmeče putem raznih medija i interneta, obavila sam jedno malo
istraživanje. Ispitala sam radnike iz 12 banjalučkih firmi, koje prati zao glas
da su izrabljivačko – robovlasničkog tipa.
Po prvi put u svojoj istoriji neću navoditi imena,
jer me niko ne plaća da se vučem po sudovima, ali ako nekoga iz inspekcije rada
zanima ( ha,ha, dobar vic), rado ću ih uputiti na dotične adrese.
Ispostavilo se da je moj naslov sasvim pogrešan.
Samo u dve firme (jedna je fabrika tapaciranog
nameštaja, a druga građevinska firma), šefovi koji uživaju u iživljavanju nad
radnicima su muškarci. Od dvanaest firmi, u deset firmi šefovi su žene. I to ne
makar kakve, nego prava čudovišta i tirani, kakve ne možete ni zamisliti. Gde
ste sada feministkinje, da mi objasnite ovu pojavu?
No, opisaću vam situaciju. Poznati banjalučki
lanac marketa u svojoj poslovnici br.3, ima šeficu koja je do sada promenila
desetke radnika. Njen princip rada je neverovatan. Ona je šefova ljubavnica, i
kao i sve sepetarke, u toj poslovnoj jedinici je nametnula svoja pravila.
Neurotično vrištanje na radnike po cele dane je uobičajena pojava u Banjaluci,
ali kako nazvati situaciju u kojoj svaka prodavačica koja tamo radi zadužuje
rafu s proizvodima i sve što se ne proda (istekne rok trajanja) plaća sama,
jer, navodno, nije sposoban trgovac, a iste te proizvode nema pravo uzeti?
Pored toga, ako im se, ne daj Bože, deca razbole, šefica im kaže da njihovi
privatni problemi nisu njena stvar. Nema bolovanja. Samo otkaz ili posao.
Biraj.
Istovaranje šlepera posle radnog vremena, krečenje
prostorija o vlastitom trošku, isplata plaće na račun, s kojega radnici moraju
vratiti deo novca firmi jer im je plata ispod zakonskog minimuma ( tu praksu
ima čak i jedna poznata banjalučka novinska kuća) i slične priče, manje – više deo
su svakodnevice.
U svim firmama su priče slične ovoj. Sve ih već
znate. Plaće su mizerne, ako ih uopšte ima. Slobodni dani su nemoguća misija, a
bolovanje automatski znači otkaz.
U tim firmama se ne zapošljavaju mlade devojke,
jer će se udati, zatrudniti, pa će ići na trudničko bolovanje. Ne zapošljavaju
se ni žene preko 40 godina. „Stare rage“ nisu dobre za posao. Dobre su samo
„dobrodržeće polovnjače“ dobrog zdravlja i zdravih zuba.
Radnica u jednoj pekari mi je pričala kako je šefu
morala obećati da neće zatrudniti. Pokušala se našaliti na taj račun, pa je
rekla da će podvezati jajnike. Šef je uplašeno pitao hoće li firma morati da
snosi troškove tog zahvata. Rekla je da će to uraditi o svom trošku, jer,
navodno, ima naslednih bolesti u porodici, pa je odlučila da ne rađa. Na osnovu
te izjave je dobila posao pica majstora.
Vlasnik građevinske firme mi je rekao uz kaficu,
sa slatkim osmehom, da je u stanju naći 400 novih radnika u sedam dana, ako se
ovi, sadašnji robovi pobune. I u pravu je. Nezaposlenost je tolika, da vlasnici
firmi mogu da rade šta god im se ćefne.
Radnici stovarišta pričaju kako su dan pre, iz
straha za svoj posao, oterali čoveka koji je tražio šefa, uz objašnjenje da će
raditi za prehrambenu robu. Novac mu ne treba.
Ono što je zanimljivo da su ljudi toliko oguglali
da je to za nepoverovati. Svi do jednoga su ubeđeni da je neko drugi kriv, a da
oni ispaštaju zbog tuđih grehova.
Kako opravdati trenutak u kome preko sto radnika
stoji nemo i gleda u svoje cipele, dok se, tamo – neka sepetarka, mentalno
iživljava nad njima? Strašno! Pa, nabijte joj taj sepet u glavu, ako ne znate
za pametnije načine.
Iz perspektive radnika kojima su krivi drugi, prvi
na listi krivaca je Milorad Dodik. Navodno, tu je početak i kraj priče.
Molim?
Znači, on je naročito potentan frajer, koji je u
stanju da kreše pola miliona radnika u Republici Srpskoj, dok isti ti ljudi
više ne znaju ni šta je jutarnja erekcija?
Svaka čast majstore, pravi si jebač!
Neke stvari ne mogu da shvatim. Ako je on toliko
kriv, zašto glasate za njega? Namerno kažem „glasate“, jer ja ne glasam i
totalno sam apolitična da bih zadržala pravo da pišem o svima.
Da li je Milorad Dodik taj koji dozvoljava da se
kojekakve drkadžije iživljavaju na vama, mislite, on je lično naredio da se
radnicima kreše nana?
Razmislite još jednom!
Ovakvo stanje traje petnaest godina, na vlasti je
bilo više političkih stranaka. Sve jebač do jebača?
Jeste li se pokušali bar jednom dogovoriti, Bogu
hvala, tehnika je dovoljno napredovala da snimite te nasilnike u svojim
firmama, i kao kolektiv se uputiti tom istom Dodiku? Niste? Zašto ne pokušate?
Dobićete otkaz?
Mislite, 128 ljudi jedne firme može dobiti otkaz
preko noći, iako ima čvrste dokaze o iživljavanju nekolicine i nikom ništa?
Hiljadu, pet hiljada ljudi može dobiti otkaz zbog takvog razloga?
Dobro, pretpostavimo ( sad zalazim u naučnu
fantastiku) da radnici jedne firme, u kojoj osvedočeno caruje mobing, skupe
dokaze i predaju ih nadležnim organima, sazovu medije i zajednički započnu
borbu za svoja prava, a na osnovu tih postupaka svi pomenuti radnici dobiju
otkaz zbog svog čina. Šta tada? Mislite, umrećete od gladi? Pa, umirete i sada,
u čemu je razlika?
Jeste li vi sigurni da vlasnici tih firmi znaju
šta radi dotična šefica? Zašto ne snimite to ponašanje i anonimno ne uručite
snimak vlasniku firme, a drugi ne postavite na internet. U krajnjoj liniji,
napravite kopije i pošaljite na sto strana, ako se ne usuđujete nikako
drugačije. Na netu imate priličan broj sajtova tipa „Nezavisni prostor“, koji
će rado napraviti pompu od toga.
Ne znam da li sam više ljuta na te ljude bez karaktera
i odgoja, sepetare i sepetarke, što se iživljavaju na ljudima čiju su sudbinu
do juče delili, ili na ljude koji sve to trpe, ali znam da neće niko za vas ni
prstom mrdnuti dok to sami ne učinite.
Na koga čekate?
Odavno je jasno da je ovo društvo na dnu, i nema
gde više da propada.
Jasno je i da je došlo vreme da se stvari počnu
postavljati na svoja mesta, a da sa čišćenjem treba krenuti iz svog dvorišta.
Preostalo je samo da razbijete ta iskrivljena
ogledala i setite se stare izreke : “Ljubi bližnjeg svog“, i da prihvatite da
je traženje krivca u drugima samo vlastita obmana.
Uostalom, zar ste zaboravili da možete iskoristiti
onu poznatu rečenicu: „Jeb'o vam ja mater, svima vama poštenima“?
Comments
Goran Kos
Stvarnost je takva kakva je, i dopada mi se što je preslikavaš u originalu. Mrzim sterilizovanje, brate daj to plastično, kad već ništa konkretno i brzo ne možemo da promjenimo, možemo makar da se ne prekenjavamo.
Nije bilo teško, muka je svuda oko nas. Nažalost :-(
Hello Nelson,
Thanks for your support!
Your blog is really interesting, I will follow it!
http://www.opusteno.rs/humor-zabava-f9/evolucija-firme-kroz-basnu-t9641.html