"Ja" kad vam kažem, verujte na reč!

U ranoj mladosti, vođena savetom Marija Puca da uvek treba pisati u trećem licu ako želiš nešto da postigneš, davila sam se u pokušaju da budem sveznadar koji sve vidi i čuje. 
Književno sazrevanje mi je donelo saznanje da mi ne prija unapred nametnuti cilj da sve znam, nego lični doživljaj onoga o čemu pišem. Trenutak koji traje, a ne onaj koji hoće ili neće doći. 
Drugo lice se uopšteno najmanje koristi, a koristim ga skoro isključivo u dijalozima i tek ponekad u satiričnim i ironičnim tekstovima.

Činjenica da više ljudi uživa u čitanju knjiga napisanih u trećem, ne umanjuje moj osećaj zadovoljstva što pišem upravo u prvom licu.
No, zašto prvo?
Putujući vozom od Đenove do Trsta, sa mnom u kupeu bila je i jedna Beograđanka.
U torbici je imala pljosku s viskijem i natezala svako malo. Uskoro joj se jezik razvezao, pa saznadoh da je prostitutka i da je skupila novac da otvori kafić u Beogradu.
Put dug, vani zima, a vrućina u vozu. Sasvim očekivano, jezik joj je sve brže leteo, pa je počela pričati što treba i ne.
Tako sam sam saznala da je prostituka postala kada je stekla i četvrtog ljubavnika. Shvatila je da joj svejedno s koliko njih je i odlučila je da svoj talenat unovči u Italiji.
Nekoliko godina posle, napisala sam priču o tome. U trećem licu. I nisam bila zadovoljna. Samo jedna suvoparna priča više, o prostituki više.
Nekoliko meseci posle, ponovo sam napisala tu istu priču. Ovog puta sam se fokusirala samo na trenutak u kome ona ima tri ljubavnika i stiče četvrtog. Bez objašnjavanja ko je i šta je postala.
Priča je ubrzo bila objavljena u jednim lokalnim novinama.
Govorim o vremenu, u kome je duh pokojne Gordane Stošić još lebdeo iznad književnih glava, u vremenu u kome savremeni književnici nisu podržali njen rad u vidu knjiga kao što su “Žena čežnjive kože” ili “Drhtulja”, u kome je zbog pisanja erotske poezije i proze ostala bez posla, krova nad glavom i hleba na stolu i onda završila mučnu priču skočivši sa desetog sprata u Zemunu. Govorim o vremenu kada su pisci za kafanskim stolovima govorili da je Gordana srpska Erika Jang, a u javnosti se ograđivali od njenog rada.
E, tada, u tom vremenu, objavljena je moja prva erotska priča.
U prvom licu.
Uobičajena jutarnja kafa u lokalu iznad kojeg je bila redakcija za koju sam tada pisala, bila je prilično neugodno iskustvo.
Šuškanje za drugim stolovima, sklanjanje pogleda i poneki slinav osmeh.
Tada sam naučila da pravilo “Ja ne znači mene” na Balkanu nema nikakvo značenje.
Prvi refleks da se branim, sprečio je moj prijatelj ( nikada prežaljeni) Dragutin Radan.
- Uh, tako si bila uverljiva u priči, da sada tražim frajere koji liče na ove iz priče - zadirkivao me.
Onda mi je održao predavanje, koje može da ti održi samo trideset godina stariji kolega, sa bogatim iskustvom javnog života i prijatelj, koji te voli samo da bi te voleo.
Ne brani se, ionako ti niko neće verovati. Stani iza svakog svog lika, neka nagađaju koji si ti. Što više ljudi poveruje , bolje si odradila svoj posao. I na kraju, ničije mišljenje te ne obavezuje!
Vremenom su se potvrdile njegove reči, ali sam naučila i mnogo drugih stvari.
Do sada sam bila sve i svako. Mafijaš, kočijaš, lezbejka, ubica, kurva i devica. U svakom liku se nađe po delić mene, ali sam sasvim sigurna da nemam kladionicu, kočije, devojku, nisam udovica, nisam na štrafti, ni u crkvi.
Istina je da, na neki način, zbog pisanja u prvom licu, pisac i čitalac potpisuju tajni sporazum u kome čitalac pristaje da uđe u piščev imaginarni svet i posmatra događaje kroz prizmu njegovih emocija, u kakvom god se liku i obliku nalazile. Pristaje na odnos pisac-glavni lik- čitalac u kome ne razdvaja pisca od glavnog lika za vreme čitanja. Pisac se trudi (u fikciji) da čitaoca što više zavara i ubedi da se nalazi u stvarnom svetu postavljajući u priču detalje kao mamce, kako bi ga ubedio u svoju istinu, da nađe način da ubedi čitaoca da mrzi i voli jednakim intenzitetom kao i on sam.  Čitalac uživa kada ga pisac obmanjuje, to je sastavni deo igre.
No, ovaj ugovor se prekida sa završetkom čitanja i tada nastaje problem zamene mesta između pisca i glavnog lika romana, što dovodi do nesporazuma u kome čitalac veruje kako nije upoznao imaginarnu ličnost, nego ličnost samog pisca, pa atakuje na intimu njegovog mejla/inboksa/bloga, ne shvatajući da pisac bez svojih likova nema čitaoca, niti je čitalac - čitalac, ako ne čita knjigu.
Koliko god da je poverenje laskavo priznanje piščevoj sposobnosti laganja i manipulacije, čitalac mora da nađe balans između stvarnosti i imaginarnog sveta. Ukoliko to nije sposoban, relacija cele igre pisanje-čitanje gubi svaki smisao.
Na kraju, od pisca se traži da ispuni neke norme u vidu pismenosti, da na interesantan način okupira čitaočevo vreme, postavi pred sebe i čitaoca neke zadatke i uspešno da ih reši.
No, ono što se često puta zaboravlja je da se i od čitaoca, isto tako, traži da ispuni neke norme, a one sigurno nisu u obliku ataka na piščevu intimu.
Uostalom, razumete šta je pisac hteo da kaže, zar ne?

Comments

Popular Posts